Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

3. teren speleološke škole - Mandelaja (18.03.2018.)

Promjeni plana trećeg terena školice opet je kumovala nepogodna vremenska prognoza. Otkazivanju kompletnog vikenda, alternativa je bila Mandelaja. U nedjelju, 18.03.2018., u sedam sati skupili smo se ispred zatvorenog Radnića. Drugim riječima, provjera opreme, ljudstva i brzi pokret u smjeru Ogulina, u predio gdje se Gorski Kotar podmuklo tare o susjedu Liku. Jutarnje smo stvari obavili u lokalnom kafiću kojem sam zaboravio ime, za više informacija pitati Anju ili Valeriju (u maratonskom bivku unutra natukle ceh od 36 kuna). Živjele provincijske cijene pića! Parkiramo se kod željezničke stanice i spakirani pod vodstvom Nicole prelazimo onih nekoliko kolosjeka i još barem tri put toliko metara do same lokacije.

Mandelaja u Oštarijama (običnim, a ne Baškim) jedna je od klasičnih rupa, poznata speleološkoj zajednici još od sredine prošlog stoljeća, citiram kolegu Ruđera Novaka iz članka o novim istraživanjima u Mandelaji.  Ekipa postavljača (Matea, Zrinka, Kiki) je već obavila svoj posao. Na nama je samo bilo da se ponovno uvjerimo kako treba poraditi na uvježbavanju čvorova i da se složimo u redoslijed kojim ćemo se spuštati. Najzimogrozniji naprijed, pušači pred kraj i možemo na uže. Ako izuzmemo prvi vikend i plastične uvjete na sljemenskoj žici, danas smo prvi put na svojoj koži osjetili psihološki aspekt previsa. Sjetit ćemo se tog osjećaja sutradan u srednjoj školi, na fakultetu, na poslu... Nakon vertikale i prizemljenja odnosno ublatnjenja , kosina i sipar do ekipe koja vježba mjerenja i izradu nacrta. Podijeljeni u tri tima obavili smo predviđene zadatke i za nagradu dobili pogled na otapanjem snijega nabujali podzemni potok, rijeku, što li je već. U 15 sati prvi od nas kreću s penjanjem, a zadnji par van se izvlači sitno iza 20. U međuvremenu smo se upoznali s kotrljajućim kamenom, na nos padajućim blatom i pružanjem prve pomoći te snijegom i mrakom na izlasku. Spartanski finiš, nema što. Oni koji to nisu, morali su se zadovoljiti s čekanjem na stanici gdje su svi Željezničari u tom kraju i tada bili na okupu. 

Potrpali smo se u kombi i aute, pokupili „inventar“ u kafiću te nakon jednoglasne odluke krenuli povečerat u restoran Gradina u Josipdolu. U 22.30, siti i pospani, sa snježnim pokrivačem pod gumama, bogatiji za novo iskustvo druženja u prirodi s dragim ljudima, vraćamo se u Zagreb. Jer valja odmoriti prije predavanja ponedjeljkom.

U nastavku par fotografija autora Milivoja Uroića i Vladimira Božića-Bolteka